Bez obzira odakle došli, u prostranstvima parkovnih bisera Slavonije – parkova u Našicama i Valpovu – brzo ćete se osjećati kao kod kuće. Kako i ne biste, kad su oduvijek bili gostoljubivi prema posjetiteljima izdaleka. U njima su našli dom i duboko se ukorijenili stanari s drugih kontinenata, pa čak i oni koji su stigli iz drugog vremena.

Među prepoznatljivim simbolima svakog parka, zasigurno su stari divovi koji već više od stoljeća rastu u našičkom i valpovačkom perivoju i prelaze visinu od 20 metara. Privlače pažnju šetača, pružaju hlad i mjesto su druženja, a svaki stanovnik će ih među prvima odabrati pri nabrajanju parkovnih zanimljivosti.

Slavni valpovački ginko je na toliko načina povezan s prošlosti. Riječ je o živućem fosilu, stablu koje već 50-ak milijuna godina nije znatno promijenilo genetski kod. Zar nije neobično da i mi danas promatramo istu biljku kakvu su nekad mogli obrstiti dinosauri?

Ginko je zauzeo i povijesni položaj – u rovu ispred dvorca koji je nekada bio ispunjen vodom i branio stari grad Walpo. Na tako istaknutom položaju, ginko privlači pažnju, a broj listića, koji rastu u njegovoj 19 m širokoj krošnji, ne može se usporediti s brojem uspomena koje Valpovčani vežu za to stablo. Svatko od njih će vam, primjerice, ispričati kako treba doživjeti ono jesensko jutro kada svo lišće opadne i žuti sag pozove razigrane mališane na šuškavu igru.

Ginko je visok je preko 23 metra, ali to nije ništa prema poznatoj javorolisnoj platani. S 33 m visine, još samo nekoliko metara je dijeli od visine tornja dvorca Prandau-Normann. U parku postoji mnoštvo impozantnih platana, ali zna se koja je najveća i, vjeruje se, najstarija. Sigurno ćete je prepoznati i vi, kad vas puteljak dovede do tog privlačnog mjesta za odmor. Prema brojnim potpisima na deblu, shvatit ćete da je platana ostavila trag u životu mnogih Valpovčana pa su i mnogi od njih žarko htjeli da ih platana ne zaboravi spomenuti kad kroz svoju krošnju bude žuborila priče iz prošlosti posjetiteljima.

U Našicama se pak veličinom, starošću i istaknutim položajem izdvajaju  hrast i bijela topola, a među divovima koji dosežu 30-ak metara visine ima i stabala klena i kestena.

Ipak, čini se da su stabla hrasta među najprepoznatljivijim simbolima tog parka. Jedan od njih, na padini ispod dvorca, po svojim karakteristikama je poput čovjeka. Kad raširi svoje grane, baš kao kad mi raširimo ruke, jednak je po visini i širini – oko 22 m. Zamislite koliko ljudi bi moglo istovremeno naći mjesto u sjeni tog djedice. Tko zna, možda je i Dora Pejačević katkad zastala pod krošnjom hrasta i dopustila da je nježno šuškanje lišća i pjev ptica odvedu u svijet glazbe.