Koliko god uživali u parkovima, često nas obuzme čežnja i sjeta za prošlošću kad shvatimo da su neki parkovni ukrasi naprosto nestali. Primjerice, danas je teško i zamisliti da su oba parka, i park u Našicama i park u Valpovu, uzgajala tropsko voće.

U Valpovačkom su dvorcu mogli čak uživati u ananasu iz svog vrtnog staklenika. Jedno vrijeme se limun izvozio u kraljevski Beč! Postojala su i posebno osmišljena vozila koja su u toplijim mjesecima iznosila tropske biljke da krase park.

Ništa manje impresivna nije bila ni oranžerija ispred dvorca Pejačević. Ispred dvorca se nalazio i prekrasan cvjetnjak.

Na prvi pogled biste mogli zaključiti da je perivoj u Našicama engleskog tipa, zbog vijugavih puteljaka i raznovrsnog raslinja. Međutim, na padini sa sjeverne strane Malog dvorca u Našicama, nalazio se nekad i francuski dio parka, geometrijski pravilan sa stazicama uređenim u obliku igre mlin.

Mlin – kako prikladno! Jer nekoć su se uz potok doista mogli vidjeti brojni mlinovi.

Oba parka su dom brojnim i raznovrsnim biljnim, ali i životinjskim vrstama. I danas je gotovo nemoguće prošetati parkovima, a da vas ne pozdravi koja vjeverica u svom trku. Pjev raznovrsnih ptica iz stoljetnih krošanja ili brbljavih žaba iz našičkog jezerca svakome izmami osmjeh na usta. No, bilo je tu i onih životinja koje je danas teško zamisliti. U našičkom jezeru nekad su živjele – vidre! A dio park-šume u Valpovu koji nosi naziv Zvjerinjak podsjeća na vremena kad su je valpovački plemići koristili za vlastito lovište.

Koliko god ovi parkovi čuvali duh prošlih vremena, teško nam je zamisliti svakodnevnicu u njima prije kojih stotinjak godina. Pa ipak, neki stanari parka su upili svaku zanimljivost i upoznali svaki od izgubljenih simbola parkova. Stoljetna stabla mirno promatraju sve te mjene i, kad nas obgrle svojom krošnjom, šapuću nam o prošlim vremenima. U tim trenucima, osjećamo se spokojno. No, možda nismo ni svjesni da ni ta stabla nisu vječna. U parku u Našicama, dva velika debla izložena na tlu podsjećaju da i njima dođe kraj. Našičani su ih ipak sačuvali i nakon što su ostala bez korijenja i krošnje što mnogo govori o njihovoj vezi s parkom.

Poput svakog bića u parku, i sam park ima svoj život. On nekad buja, nekad procvjeta, nekad utihne, a potrebna mu je briga i pažnja.

Čuvajmo parkove danas kako sutra nove generacije ne bi promatrale naše fotografije s istom sjetom s kojom mi promatramo fotografije proteklih generacija.