Park u Našicama je prepoznatljiv po svojim ukrasima koje je izradila ljudska ruka. Veliki i mali dvorac na jugu parka, jezero i jedinstven paviljon na kat sačinjen od oblica breze, među najistaknutijim su simbolima perivoja.

Spomenuti paviljon često se naziva Dorinim paviljonom. Sigurno već pogađate o kojoj je to Dori riječ – o našoj velikoj skladateljici Dori Pejačević. Baš kao što je njen paviljon jedan od simbola parka, tako je i Dora jedan od simbola grada Našica. Dora je velikanka hrvatske prošlosti, po mnogočemu posebna. Rođena je 1885., vjerojatno baš u Našicama.

Okružena obitelji koja je voljela i poznavala glazbu, uz majku pjevačicu i skladateljicu, pa čak i koncerte u vlastitom domu, Dora je već kao dijete sjela za klavir. Prve nespretne dječje note zasvirala je upravo u dvorcima nad perivojem. Ubrzo se nad perivojem nadvijala zvonka glazba, a prva vlastita djela Dora je skladala sa samo 12 godina!

Dora se posvećeno usavršavala cijeli život. Studirala je u Dresdenu gdje su njene skladbe i izvođene. Iako se vratila u Našice, mnogo je putovala i poznavala velike glazbenike i umjetnike svog vremena što je pomoglo oblikovanju njena stila. Mnogi je poznaju kao veliku hrvatsku skladateljicu, a nisu ni svjesni njenog međunarodnog statusa još za vrijeme njena života. 

U vrijeme Prvog svjetskog rata, Dora je u Našicama pomagala ranjenicima. Bio je to prilično neočekivan podvig za pripadnicu njene klase, ali Dora je više puta dala do znanja da gotovo prezire obijestan način života kakav je viđala među plemstvom.

Neobičan dvoetažni paviljon obložen brezovim oblicama mjesto je gdje je Dora vrlo vjerojatno skladala. Paviljon je obnovljen na stotu godišnjicu Dorina rođenja.